Sredinom juna 2014, ÄetvoroÄlana porodica BanÄić se preselila iz Beograda, u svoju rekonstruisanu kuću u Bojniku. Iako žive na samom kraju sela, za Gorana (51) i njegovu porodicu ova kuća je dobar poÄetak novog života.
„Ovo je normalan život, ja sam prezadovoljan kako sam završio ovu kuću“, kaže Goran, „i mnogo nam je bolje nego ranije. Već smo posadili baštu, imamo povrće. Ja Äuvam neku stoku, pa zaradim meso. Ne moramo u mesaru“.
Putem projekta „Sagradimo dom zajedno“, koji finansira Evropska unija sa 3.6 miliona evra,a sprovodi Kancelarija Ujedinjenih nacija za projektne usluge, Goranova porodica je dobila materijal za obnovu kuće, kao i motokultivator sa prikolicom, za dohodovne aktivnosti.
„Najviše sam zadovoljan što smo uspeli da napravimo krov na kući. Ranije je bila vlaga unutra. Sada je više nema. Sa motokultivatorom, obraÄ‘ivaću zemlju. Imam nekih 15 ari. Planiram da zasadim maline i još povrća. Nešto za nas, nešto ću da prodajem“.
Supruga Snežana (51), sinovi Samir (31) i SlaÄ‘an (19) kažu da svi idu u nadnicu. Radi se vinograd i obraÄ‘uje zemlja, a ponekad ima posla i na gradilištima. Za Gorana se priÄa da je dobar radnik, pa ga zovu kad treba pomoć. Odnosi sa komšijama su dobri i porodica ne žali što se vratila u svoje rodno mesto.
Goranova porodica je u Beogradu živela u stanu, a kad je ponestalo novÄanih sredstava da se plaća podstanarstvo, preselili su se ispod Gazele, gde su bili deset godina. „Onda su nas preselili u Kijevo, u kontejner. Ja sam skupljao karton, i uspeo da skupim pare da kupim ovaj naš plac u Bojniku“.
„Ovo je jedan mir, jer je tamo gde sam živeo, u kontejneru, uvek bilo napeto. Neko se napije, doÄ‘e, psuje. To mi se više puta desilo. Ja onda pustim televizor, pojaÄam muziku da ga ne Äujem. Tako sam izbegavao te svaÄ‘e i te probleme“.
„A ovde, u našoj kući, nema ko da mi nareÄ‘uje. Gosti mogu da doÄ‘u uvek. I ja sam gospodar svog života“, završava priÄu Goran.